Autor: Sebastian Hoblaj – Više: bogumili.hr
Duhovna povijest Zapada stoljećima je oblikovana neravnopravnim sukobom između moćnih, brutalno djelujućih vjerskih institucija – i miroljubivih slobodoumnika, prosvjetitelja i inovatora koji su se orijentirali na struju prakršćanstva. Katari su, na primjer, u srednjem vijeku živeli u Francuskoj i tamo su manje-više poznati i danas. Ono što je, međutim, zaboravljeno: jedno od podrijetla ovih prakršćanskih vjerskih zajednica leži u jugoistočnom europskom području, u narodnom pokretu Bogumila. Od postanka Istočno Rimskog Carstva Bizanta u 10. stoljeću nakon Krista do nemilosrdnog genocida oko 500 godina kasnije – uglavnom potaknutog Rimokatoličkom Crkvom – ova internetska dokumentacija baca svjetlo na život i sudbinu prijatelja Božjih koji su od početka proganjani u jugoistočnoj Europi.
Grad Dubrovnik se, tijekom dugih stoljeća srednjega vijeka, od malog naselja na istočnom Jadranu, razvio u samostalnu i suverenu državu, Republiku. Priznavao je uvijek vrhovnu, ali uglavnom nominalnu vlast raznih vladara i država, u isto vrijeme šireći svoju autonomiju i na razne načine stječući dio po dio svoga teritorija. U prvoj polovici XV stoljeća, kada su ovi procesi završeni, Dubrovnik je već imao potpuno izgrađen sistem državne vlasti koja kontrolira cijelo državno područje, nezavisno sudstvo i upravu, te samostalnu vanjsku politiku. Svoj razvoj i procvat Dubrovnik najviše duguje trgovini, prvenstveno posredničkoj. Stotinama godina su preko Dubrovnika i uz sudjelovanje dubrovačkih trgovaca, iz balkanskih država izvažane rude, razne sirovine i poljoprivredni proizvodi, na razvijenija talijanska i mediteranska tržišta, a u obrnutom smjeru trgovalo se solju, obrtničkim, manufakturnim i drugim proizvodima koji su bili potrebni krajevima šireg dubrovačkog zaleđa. No, u Dubrovniku su se prodavali i ljudi. Doista, srednjovjekovni Dubrovnik bio je značajan centar trgovine robljem, uz trg Drijeva na Neretvi zasigurno najveći na istočnoj obali Jadrana …
