Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako kiša pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada
Stećci – spomen-obilježja Bogumila?
Deseci tisuća impresivnih grobnih spomenika nalaze se u nekadašnjim zavičajnim krajevima Bogumila. Nazvani su stećci i do danas su misterij. Jesu li svjedočanstva o bogumilskoj vjeri i životu? Ili čak spomen-obilježja progona od strane crkvene inkvizicije?
Preuzeto sa stranice https://bogumili.hr/
https://bogumili.hr/stecci-spomen-obiljezja-bogumila
U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori postoji preko 70.000 stećaka, uglavnom na zabačenim mjestima, raspoređenih na preko 4.000 lokaliteta. Od 2016. godine neka od ovih srednjovjekovnih lokaliteta prepoznata su kao mjesta svjetske baštine UNESCO-a.
“U Bosni i Hercegovini, pažljivi će namjernici uvijek iznova naići na veće i manje skupine moćnih kamenih blokova isklesanih ljudskom rukom. Ovo kamenje se obično nalazi na posebno lijepim mjestima: Na uzvisinama, na starim ilirskim humcima, u plodnim dolinama u blizini starih šumaraka, na skrivenim šumskim čistinama. Često su poredani u smjeru istoka. Izgledaju kao drevne grobnice … Gdje su sela, naselja koja su nekad pripadala ovom usamljenom mrtvom kamenju, često obrasla gustim raslinjem, a ponekad duboko utonula u zemlju ?” 1 piše Rudolf Kutzli.
Utisci
Stećak – što znači “stojeći kamen”, u množini stećci, ili jednostavno mramor, najčešći su nazivi za ove monolite. 2 “Često je kamenje zapanjujuće veliko; posebno moćan stećak procijenjen je na preko 29 tona. Blokovi uglavnom potječu iz kamenoloma na tom području; ondje se još mjestimice može pronaći napola razbijeno kamenje” 3 nastavlja Kutzli.


Zbog prekomjerne eksploatacije kamene tvari izgubljeni su brojni stećci, posebice u 19. stoljeću: Austrougarske carske postrojbe koristile su mnoge od tada procijenjenih 150.000 kamena kao građevinski materijal. 4 Većina od danas sačuvanih 70.000 stećaka je glatko isklesana. Samo njih 1.000 ima ornamentalne reljefe, dok samo nekoliko stotina ima urezane natpise. 5 Vjetar i vrijeme su tijekom stoljeća učinili mnoge reljefe gotovo neprepoznatljivim.
Tko je sagradio stećke – i kada?
Podrijetlo ove pogrebne tradicije još nije razjašnjeno do današnjeg dana: U dolini Neretve protjerani Hrvati počeli su podizati bogato ukrašene grobne spomenike već u 7. i 8. stoljeću. 6 Primjerice groblje kod Konjica, s grobovima koji datiraju iz 10. do 15. stoljeća , pokazuje prijelaz s jednostavnih grobnica do grobova sa stećcima. 7 Posebno od 12. stoljeća do turske invazije u 15. stoljeću, stećci su uglavnom nastajali na području proširenog kraljevstva Bosne. 8
Njihovo područje rasprostranjenosti “uvelike se poklapa s područjem rasprostranjenosti Bogumilstva” 9, prema povjesničaru Georgu Wildu – “pri čemu su dokumenti turske uprave od neprocjenjive vrijednosti za bilježenje područja naseljena Bogumilima. Zatim su se Bogumili naselili na srednjem i gornjem toku Neretve, na gornjem toku Drine i posebno u srednjoj Bosni. S obale su se katolici proširili u područja naseljena Bogumilima, koja su se protezala preko srednje Bosne do ušća Drine u Savu …” 10



Najstariji ukrašeni stećak, koji se jasno može datirati po natpisu, potječe iz 1391. godine. 11 Procvat klesarstva stećaka pada u 14. i 15. stoljeće. 12 Jedan od najmlađih kamena tog doba – ukrašen plesom, životinjama, lovom na jelena i štitom – potječe iz 1477. godine. 13
Britanska povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel objašnjava: “Izgleda da su najranije ukrašene nadgrobne spomenike podigli pripadnici feudalne aristokracije, te da je taj običaj kasnije usvojen i dodatno razrađen – od određenih skupina poznatih kao Vlasi, koji nisu bili feudalno organizirani na plemenskoj osnovi. Vlasi, gospodarski ojačani poslovanjem s dubrovačkim trgovcima, usvojili su ovaj običaj po uzoru na više slojeve. Vrlo je vjerojatno da su i drugi ne Vlaški stanovnici Bosne i Hercegovine preuzeli isti običaj iz istih razloga.” 14 Wenzel se također poziva na stećke s reljefima bogumilskog porijekla.
Porijeklo motiva stećaka
Posebno stećci ukrašeni slikovnim motivima daju uvid u društvenu i intelektualnu povijest Bosne i Dalmacije u vrijeme kada su nastali. Wenzel, koja je u svom opsežnom radu procijenila preko 3.000 slikovnih reljefa stećaka, piše: “Istraživanja na ovom području narušena su nagađanjima koja pretpostavljaju zajedničko podrijetlo za sve stećke i za svu ornamentiku na njima, a što je dovelo do apsurdne selekcije i iskrivljavanja dokaza … Jedna stvar u vezi sa stećcima koja je sasvim uvjerljivo dokazana je da njihovi ukrasni motivi nemaju zajedničko porijeklo.” 15
Vlasima se uz seosko plemstvo pripisuje i niz stećaka: dio njih protjeran iz Srbije zbog bogumilske vjere, pronašli su utočište u Bosni. Drugi nadgrobni spomenici vjerojatno sežu do Bogumila starosjedioca i njihove Bosanske crkve.
Na kamenim blokovima mogu se pronaći reljefi sa svjetovnim simbolima i natpisima, ali i širokim rasponom drugih motiva: stilizirani ljudi, često sjedinjeni u plesu Kolo, voće, ornamenti, križevi – bez ikakvih korpusa – i životinje, osobito ptice i jeleni.

“Objavljena građa nudi nam mnogo osebujnih slika i ornamenata, koji se uvelike razlikuju od jugoslavenske narodne umjetnosti i koji u svojoj cjelini čine nešto jedinstveno u Europi. Mogu se usporediti samo s rijetkim katarskim spomenicima iz južne Francuske.” kaže povjesničar Alexander V. Solovjev. On je nastojao dokučiti, “da li cijeli sustav ornamenata nudi samo profane [svjetovne] elemente … ili sadrži dublje religijsko značenje.” 16
Poznati jugoslavenski povjesničar umjetnosti Oto Bihalji-Merin je bio posebno zainteresiran za motive bogumilskog porijekla: “Jedinstvena umjetnost bosanskohercegovačkih nekropola je otočna umjetnost … Snažni emocijalni utjecaji morali su biti učinkoviti kako bi doživjeli i probudili iskonske slike koje nas podsjećaju na rana vremena čovječanstva. Kamena slika, nošena idejom koja je očito bila toliko važna da je, isklesana i tisućostruka, sačuvana do naših dana … Nije rijetkost da su srednjovjekovni klesari ovog krajolika, koji su u svom selu često bili kovači, na površinu kamena isklesali nježne srne i moćne jelene. Upečatljiva naivnost i duhovna izražajnost daju svim stvorenjima svečanu, poetsku, ritmičku strogost.” 17

Stećci – nadgrobni spomenici ili ne?
No, jesu li stećci doista bili nadgrobni spomenici? Bosansko-hercegovački filozof i historičar Muhamed Filipović daje diferencirane odgovore: “Ogroman broj spomenika-stečaka, mogao biti protumačen kao dokaz za tvrdnju da bosanski krstjani [Bogumili] nisu prakticirali instituciju posvećene zemlje-groblja, nego da su cijelu zemlju koju su naseljavali, a osobito šumske proplanke i slična mjesta, smatrali svetim …” 20
O povezanosti stećaka sa Crkvom bosanskom Bogumila Filipović dalje objašnjava: “A pri tome se mora uzeti u obzir činjenica da postoji razlika u tretmanu običnih pristalica te Crkve [bosanske], tj. mrsnih ljudi. Ispravno je pretpostaviti, a za to je osnova množina stečaka, koja je kontrarna malom broju savršenih članova Crkve bosanske, da su stećci podizani upravo onima koji su bili u večini, a to su svakako bili obični mrsni ljudi.”
“Samo u nekim slučajevima je jasno, jer tako i piše na stečku, da je bilo stečaka koji su podizani i onima koji su spadali u red savršenih. Naprotiv, može se pretpostaviti da većini tih ljudi nisu podizani spomenici, tj. stećci, osim u izuzetnim slučajevima. To bi se protivilo temeljnom načelu te Crkve, a to je da ovaj život nema značaja i da stoga ne treba praviti grobove koji u bilo kojem smislu slave ovozemaljski život ljudi.” 21
Stećke, dakle, treba shvatiti kao nadgrobne spomenike – ne za “uži krug” Bogumila i njihove Crkve bosanske, već u pravilu za većinu naroda, prostih vjernika te Crkve. Osim toga, lokalitete na kojima se nalaze stećci ne treba promatrati kao groblja, nekropole i mjesta žalosti kao u suvremenom, često katoličkom smislu – nego kao u prirodi posebna mjesta sjećanja, shvaćena kao sasvim sveta.
Bogumilski simboli i njihova značenja
Što su motivi stećaka značili ljudima koji su ih stvorili? “Motiv možemo prepoznati … Motiv moramo čitati na način koji nam omogućuje da dobro upoznamo kršćansku ikonografiju, odnosno onu drevnu kulturu iz koje su umjetnici preuzeli simbole…I iz konstelacije motiva možemo zaključiti što je umjetnik htio prikazati iz perspektive onog vremena – ne današnjeg …”, kaže dr. Ema Mazrak u videu pod pokroviteljstvom UN-a.
Ali nacionalnim povjesničarima s katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom ili – u bivšoj Jugoslaviji komunističkom – perspektivom ili djelomično agendom to je bilo teško i još uvijek je fundamentalno teško. Interpretacija sadržaja ukrašenih stećaka često je bila predmet političkog prisvajanja ili je bila jednostrana. Stoga su rijetka nepristrana razmatranja bogumilskih prikaza poput sljedećih Alexandera V. Solovjeva ili Georga Wilda.

Jelen: onaj kršten duhom, dušom
Od svih prikazanih životinja na stećcima jelen je najčešće22 zastupljen: sam, u skupinama, ili kao žrtva lova. “Vjerojatno niti jedan drugi bogumilski simbol nije bio toliko izložen nasilju kao ovaj.” piše Wild. 23
Ova životinja je označavala Bogumila krštena duhom: “U srednjem vijeku jelen je uobičajen simbol za obnavljajuću moć krštenja … Jelen je simbol krštenja i u bogumilstvu, ali upravo u shvaćanju ove vjerske zajednice: osoba obnovljena kroz consolamentum, krštenje duhom, bogumilski perfectus, živi u izvorno bezgrešnom stanju … Ali i kao bezgrešna osoba, koja više nije od svijeta, ali koja još uvijek živi u svijetu do svoje fizičke smrti je na milost i nemilost izložena napadima zla.” 24
Jelen je bio poznat kao duhovni simbol u Europi i prije nego što su Bogumili zaživjeli, kaže hrvatski povjesničar Mužić: “U antičko doba vjerovalo se da jelenu svake godine otpadaju rogovi, da bi mu iduće godine ponovo izrasli veći, snažniji i ljepši. “Tako su ti rogovi u narodnom shvatanju postali simbol koji u sebi ujedinjuje na najlepši način smrt i ponovo rađanje, vaskrsenje i besmrtnost.” 25

Križ bez korpusa: svjetlosni križ
“Realističko raspelo, poznato u latinskoj crkvi od 8. stoljeća, bilo je odvratno za Manihejce i Bogumile …” objašnjava Solovjev – i dodaje da je, prema manihejskom tekstu, Isus rekao Ivanu: “Za njih ovaj svjetlosni križ čas zovem Riječ, čas razum, čas Krist, čas vrata.” 26
“Na bosanskim nadgrobnim spomenicima se jasno vidi da je križ često ‘antropomorfan’, a ponekad ima čak i lice, nekad dva stopala, a vrlo često okruglu glavu i ramena. Pronalaze se i takvi neovisni čovjekoliki križevi koji označavaju samog Krista, preobraženog u križ. Nikada ne nalazimo realistično raspeće prikazano u Bosni; Kristov križ, također i sunčani križ, s druge strane, vrlo se često nalazi na grobnim mjestima.” 27
Preuzeto sa stranice:
https://bogumili.hr/stecci-spomen-obiljezja-bogumila
Cijeli tekst možete pročitati na:
