Preuzeto sa stranice: bogumili.hr
Grad Dubrovnik se, tijekom dugih stoljeća srednjega vijeka, od malog naselja na istočnom Jadranu, razvio u samostalnu i suverenu državu, Republiku. Priznavao je uvijek vrhovnu, ali uglavnom nominalnu vlast raznih vladara i država, u isto vrijeme šireći svoju autonomiju i na razne načine stječući dio po dio svoga teritorija.
U prvoj polovici XV stoljeća, kada su ovi procesi završeni, Dubrovnik je već imao potpuno izgrađen sistem državne vlasti koja kontrolira cijelo državno područje, nezavisno sudstvo i upravu, te samostalnu vanjsku politiku.
Svoj razvoj i procvat Dubrovnik najviše duguje trgovini, prvenstveno posredničkoj. Stotinama godina su preko Dubrovnika i uz sudjelovanje dubrovačkih trgovaca, iz balkanskih država izvažane rude, razne sirovine i poljoprivredni proizvodi, na razvijenija talijanska i mediteranska tržišta, a u obrnutom smjeru trgovalo se solju, obrtničkim, manufakturnim i drugim proizvodima koji su bili potrebni krajevima šireg dubrovačkog zaleđa.
No, u Dubrovniku su se prodavali i ljudi. Doista, srednjovjekovni Dubrovnik bio je značajan centar trgovine robljem, uz trg Drijeva na Neretvi zasigurno najveći na istočnoj obali Jadrana …
Ropstvo se općenito smatra ukinutim u „kršćanskim“ zemljama zapadne Europe od kasne antike. Ali južno od Alpa, čak i u srednjem vijeku, oni drugih vjera koje je Rimska Crkva označila kao heretike, poput Bogumila, i dalje su bili žrtve trgovine robljem – posebno žene i djeca.
Crkvena legitimacija ropstva
Teološko opravdanje za ovaj neljudski čin može se naći u knjizi Levitskog zakonika Starog zavjeta:
“Robove i robinje koji trebaju pripadati vama steći ćete od naroda koji žive oko vas; od njih možete kupovati robove i ropkinje. Također možete nabaviti robove od djece polugrađanina koji žive kod vas, iz njihovih klanova koji žive s vama, od djece koju su rodili na vašoj zemlji. Oni će biti vaše vlasništvo i možete ih ostaviti u nasljeđe svojim sinovima kako bi ih imali u trajnom vlasništvu; trebali biste ih imati kao robove.” 1
Mentalitet svećeničke kaste, koji se prenosi tisućama godina, također se može iznova dokazati u povijesti Katoličke Crkve. Primjerice, papa Aleksandar III. sazvao je 1179. godine treći lateranski Sabor. Koncil – koji je kao najviši organ Katoličke Crkve navodno predvođen „Svetim Duhom“ – između ostalog je odobrio sljedeću rezoluciju: “Za oproštenje svojih grijeha, svi su vjernici pozvani braniti kršćanstvo oružjem. Vladarima je dopušteno porobiti heretike i zaplijeniti njihovu imovinu.“ 2
Ropstvo u “kršćanskoj” južnoj Europi u srednjem vijeku
“U kasnom srednjem vijeku baltička i srednjovjekovna trgovina robljem ponovo je opala. Većina europskih naroda sada je kristijanizirana, a od vremena Karla Velikog kršćanima je bilo izričito zabranjeno prodavati ili kupovati druge kršćane kao robove. Međutim, ovaj se propis često zanemarivao – čak su i pape i samostani imali robove. Naročito je na istočnom Mediteranu zabrana zaobiđena argumentom da se ova odnosi samo na rimokatoličke kršćane, ali ne i na pravoslavce ili pripadnike drugih kršćanskih crkava. U kasnom srednjem vijeku ropstvo je gotovo nestalo sjeverno od Alpa, ali u mediteranskoj regiji trgovina ljudima i dalje je bila intenzivna, pri čemu su se sa kršćanske strane naročito isticali pomorska republika Italija i katalonski pomorci … Do 15. stoljeća gradovi poput Đenove ili Venecije masovno su trgovali robovima iz crnomorske regije i s Balkana.” 3
Geopolitička situacija u srednjovjekovnoj jugoistočnoj Europi pogodovala je ovom sustavu iskorištavanja ljudi: “Kao vjerska pogranična zona između katoličkog, bizantskog i muslimanskog carstva, Balkan je bio i političko bojište i pravni limb koji je pogodovao nastanku onoga što je Jeffrey Fynn-Paul nazvala ‘zona robova’ ili ‘zemljopisno područje pogođeno potražnjom određenog društva za robovima’ … U kasnom srednjem vijeku mađarsko kraljevstvo Árpád koristilo je muške ratne zarobljenike s Balkana za poljoprivredne radove; Dalmatinski i mediteranski vladari tražili su tamo jeftine, uglavnom ženske, kućne radnike …” 4
Crkva i država često su djelovale ruku pod ruku u vezi s ropstvom – zajednički su im bili prvenstveno ekonomski interesi, prema Christophu Cluseu: “U odnosu na praksu ropstva, crkveni ljudi i duhovne institucije ponašali su se poput ostalih vlasnika kuća i zemljoposjednika … Posvuda je bilo i duhovnika koji su imali jednu ili više ropkinja u domaćinstvu. U Đenovi je crkvena imovina bila izuzeta od gabella scavorum, poreza na posjed robova, zbog čega se robovi u crkvenom posjedu rjeđe pojavljuju u izvornim dokumentima …” 5
U srednjem vijeku robovlasnici su postojali i u Hrvatskoj i Dalmaciji – naročito vladari u bizantsko-romanskom obalnom području i Katoličkoj Crkvi. 6
Dokument u kojem se trenutni Papa izravno spominje u vezi s trgovinom heretičkim robovima pismo je papinskog legata Theobalda iz 1180. godine. U njemu je zatražio od bosanskog Kulina Bana – koji je bio odan Bogumilima – da pošalje dva roba papi Aleksandru III. na dar. 7
“Crkva je zauzela stav da je dopušteno porobiti i silom zarobiti one koji prakticiraju idolopoklonstvo, jer bi to omogućilo da se ovi sprovedu u civilizirane zemlje i da ih se kroz sakrament krštenja primi u Božju milost. Prema Svetom Antoninu [katoličkom] biskupu Firence, krštenje kao takvo ne oslobađa od ropstva, jer ropstvo uvedeno božanskim pravom, potvrđeno je građanskim i kanonskim pravom.” piše povjesničarka Paola Pinelli. 8
Cluse također pojašnjava kako je svećenstvo ovu nekršćansku društvenu praksu koristilo kao instrument za iskorjenjivanje drugih vjera: “Mentalitet koji je općenito bio naklonjen ropstvu objašnjava grub odnos prema svim nekršćanima, pa čak i prema kršćanima koji nisu pripadali Rimskoj Crkvi … Na orijentalne kršćane se od 11. stoljeća gleda ne samo kao na vjerske raskolnike, već i kao na neprijatelje. Bugare su također lako porobljavali kao Bogumile i heretike, a u nekim slučajevima su ih vlasti Istočne Crkve progonile i prodavale Talijanima … Uvoz robova nije se odvijao spekulativno u pukoj nadi da će se ostvariti najveći mogući prihod od prodaje, već često na zahtjev, po određenim narudžbama.” 9
Cijeli tekst možete pročitati na web stranici: bogumili.hr
Cijeli tekst možete pročitati na web stranici: bogumili.hr
