Preuzeto sa stranice – Društvo za osvoboditev živali in njihove pravice
Već gotovo 25 godina informiramo Sloveniju o štetnim posljedicama masovnog stočarstva i klanja životinja.
Neumorno se traže nove obradive površine, uglavnom na štetu deforestacije, posebno u Latinskoj Americi; sijeku se tropske šume koje zajedno s oceanima reguliraju klimu na našem planetu.
Zaista mi je teško povjerovati da nakon gotovo 25 godina informiranja javnosti u Sloveniji o štetnim posljedicama masovnog stočarstva i ubijanja životinja za našu hranu, ljudi još uvijek nisu shvatili kolika je laž i obmana tradicija kanibalizma životinja, koja nam svima uzrokuje sve veće probleme sa zdravstvenog, ekološkog, moralno-etičkog ili duhovnog gledišta. U svim tim godinama više smo puta, također i putem Društva za oslobođenje životinja i njihova prava, sadržajem besplatnog časopisa Oslobodenje životinja imali za cilj pomoći životinjama, prirodi, a time i bližnjima, te smo više puta objašnjavali sva tri spomenuta aspekta i upozoravali na posljedice. Još jednom bih želio pojasniti i sažeti, te tako doprinijeti lakšem i sveobuhvatnijem razumijevanju ove problematike, posebno sada kada se u javnosti puno govori o prijedlogu novih prehrambenih smjernica.
Zdravstveni aspekt
Ako smo iskreni, svi u svojim obiteljima imamo iskustva s raznim teškim bolestima, koje su definitivno povezane i s našom prehranom, što će potvrditi svaki pošteni liječnik koji se pridržava Hipokratove zakletve. Broj bolesti i oboljelih ljudi raste. Bi li se bolesti doista povećavale da je čovječanstvo pravilno živjelo? U životinjskim štalama i na farmama postaje sve nepodnošljivije. Milijuni životinja samo su numerirani serijski proizvodi za klaonicu. Milijuni tona izlučevina iz tih životinjskih štala prevoze se na polja, zajedno s kemikalijama, umjetnim gnojivima i drugim otrovima poput pesticida i fungicida. Ljudi te otrove dobivaju natrag putem hrane i vode, htjeli mi to čuti ili ne. Životinje u prirodi nemaju drugog izbora nego gutati te otrove, jer žive od onoga što nude polja, livade i šume. Iz godine u godinu, divlje životinje također postaju sve bolesnije i prenose patogene, viruse i bakterije natrag na ljude. Također su provedene brojne studije koje jasno i nedvosmisleno pokazuju da jedenje mesa uzrokuje bolesti (u nastavku prilažem dvije starije studije). Zagovornici novih smjernica zasigurno su koristili novije i još bolje. Prema informacijama, nove predložene prehrambene smjernice temelje se na širem i ažurnijem pregledu 1100 znanstvenih dokaza. Na primjer, samo dva kratka.
Moja iskustva su dijametralno suprotna preporukama i uputama takozvane samoproglašene struke da se bez mesa ne može.
– Studija unutar EU (European Prospective Investigation Into Cancer and Nutrition – EPIC) obuhvatila je više od pola milijuna ljudi. Istraživali su povezanost između različitih vrsta raka i pojedinih namirnica. Zbog izuzetno velikog broja ispitanika, rezultati tih studija su tim važniji. Studija koja je utvrdila povezanost između hrane i raka želuca (1) pronašla je sljedeće veze: za svakih 100 g mesa konzumiranog dnevno, vjerojatnost raka želuca povećava se za faktor 3,52. Dakle, za svako povećanje dnevnog unosa mesa za 100 g, šansa za rak povećava se za 252 posto.
– Na Medicinskom fakultetu Harvard provedena je studija (2) kako bi se utvrdila veza između prehrane i raka prostate. Pratili su preko 50 000 muškaraca u dobi od 40 do 75 godina tijekom četiri godine. Otkrili su da samo životinjske masti imaju učinak na rak prostate (povećavajući rizik za 63 posto).
Ekološki aspekti
Teško mi je povjerovati da ne primjećujemo strahovito ubrzano uništavanje i trovanje prirode, što je također usko povezano s našom prehranom i poljoprivredom, koja se oslanja na masovno stočarstvo, kemiju i pesticide.
Primjerice, još 2006. godine Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) objavila je izvješće koje je pokazalo da je potrebno sustavno smanjiti stočarstvo i usmjeriti ljude na smanjenje konzumacije mesa u prehrani. Henning Steinfeld, voditelj Odjela za informacije i politiku u vezi sa stočarstvom FAO-a i glavni autor izvješća, rekao je: „Stočarstvo je jedan od najvećih uzroka današnjih najvažnijih ekoloških problema. Hitno je potrebno poduzeti mjere za poboljšanje situacije.“
Postoji manjak obradivog zemljišta. Stoga se traže nova obradiva zemljišta, uglavnom na štetu deforestacije, posebno u Latinskoj Americi; sijeku se tropske šume koje zajedno s oceanima reguliraju klimu na našem planetu. Stočarstvo je jedan od sektora koji ima najštetniji utjecaj na sve ograničenije vodne resurse i, između ostalog, doprinosi onečišćenju vode i urušavanju koraljnih grebena. Glavni zagađivači su životinjski otpad, antibiotici i hormoni, kemikalije, gnojiva i pesticidi koji se koriste za prskanje usjeva. To će biti jedan od najvećih problema za čovječanstvo, jer vremenski uvjeti postaju nepredvidivi i teški.
Moralni ili duhovni aspekt
Zapitajmo se i razmislimo možemo li doista ubijati životinje i druge oblike života bez posljedica. Vjerujemo li doista bez imalo sumnje da je to ispravno ili, kako kažu neki stručnjaci za prehranu, čak i potrebno? Jesmo li doista nikada u životu osjetili da nam životinje uljepšavaju dan, čine nas sretnima, žele nam biti prijatelji, a istovremeno žele imati vlastite obitelji i živjeti zajedno do prirodne smrti?
Istina je i valjano da svi možemo mirno reći da su nas tako učili u školi, na vjeronauku ili kod kuće, i to pratimo iz generacije u generaciju, iz generacije u generaciju. Ali pogled na ovaj svijet, uključujući i odnose u društvu, vrlo nam jasno pokazuje da je nešto strašno pošlo po zlu – u potpuno krivom smjeru. Jesmo li doista toliko utrnuli da više ne primjećujemo što se događa oko nas i da ne primjećujemo kamo sve to vodi? Zar doista ne primjećujemo iscrpljenu prirodu i zatrovana polja i zrak, da se naša Zemlja koja nas održava opire pohlepi čovječanstva i da nas sve teže nosi zbog naših nepravilnih i pretjerano eksploatatorskih intervencija.
Nije li krajnje vrijeme da propitamo istinitost naučene tradicije i istinitost našeg nastavnog plana i programa? Dobro je znati da je temelj, osnova ili osnova školskog programa u odnosu na bližnje ljude, životinje i prirodu isti i nije se mijenjao od samog stvaranja prvih svećeničkih, crkvenih škola prije stoljeća. Čak ni u raznim državnim sustavima (npr. u komunizmu) ta se osnova nije mijenjala, jer je uvijek odgovarala vladajućoj strukturi. Dakle, crkveno-državni sustav nekada i danas osiguravao je da se ljude iz generacije u generaciju, desetljećima i desetljećima, uči i još uvijek se uči u školama da su životinje na Zemlji za našu korist, za naše potrebe, da je to Božja volja.
Brojke su dovoljno rječite. Vrlo slabo smo samodostatni u području povrća, žitarica, kaša, mahunarki i voća. Ovdje uzgajamo samo 30-40 posto, sve ostalo se uvozi.
Brojke su dovoljno rječite. Vrlo slabo smo samodostatni u povrću, žitaricama, kašama, mahunarkama i voću. Samo 30-40 posto ih se proizvodi u zemlji, ostalo se uvozi.
Danas, na primjer, neki pedijatri idu još dalje, usuđujući se tvrditi da su meso i ostale namirnice životinjskog podrijetla nužne u prehrani djece, čak i obvezne. Kakva laž i obmana, kakva prijevara. Možemo reći da školski kurikulum ima zadatak programirati mlade ljude u eksploatatorski, ubilački i robovski odnos prema životinjama i prirodi. Nažalost, većina ljudi u svom životu vjeruje i slijedi ono što su naučeni i programirani u školama.
Radi lakšeg razumijevanja, dotaknimo se kratkog pregleda razvoja obrazovanja na našim prostorima. Do sredine 18. stoljeća škola se smatrala crkvenom institucijom. Do 19. stoljeća, dakle, najvažnije obrazovanje bilo je za svećenike, koji su svojim radom imali najveći utjecaj na opću pučku kulturu među svim slojevima. Tek reformama Marije Terezije i Josipa II. država je malo više intervenirala u područje obrazovanja i djelomično prilagodila školski sustav svojim potrebama. Međutim, veći dio ili osnova nastavnog plana i programa ostala je ista, tj. samo preuzeta iz tadašnjeg crkvenog obrazovanja, koje nažalost i danas imamo. Zašto kažem nažalost? Jer iz 40 godina istraživanja znam da svećeničko i crkveno poučavanje i učenje prema njihovom primjeru sadrže loš, iskorištavajući i ubilački odnos prema životinjama, prirodi i bližnjima. I čovječanstvo je to prihvaćalo s koljena na koljeno, također i kroz školski program, kao nešto istinito i ispravno. Činjenice – u vezi s gore zabilježenim zlim i ubilačkim djelima do danas – potvrđuju mnogi istraživači i povjesničari.
Na primjer: Poznati istraživač, povjesničar i pisac Karlheinz Deschner posvetio je velik dio svog života istraživanju Katoličke crkve. Nakon nekoliko desetljeća istraživanja došao je do sljedećeg zaključka i kaže ovo: „Nakon intenzivnog istraživanja povijesti kršćanstva u antici, srednjem vijeku i modernom dobu, posebno u 20. stoljeću, ne znam nijednu organizaciju na svijetu koja je tako dugo i kontinuirano opstala i bila tako strašno opterećena zločinima kao Rimokatolička crkva.“
Čak su i neki katolički povjesničari kojima je dan pristup vatikanskim arhivima bili iznenađeni i šokirani kada su iz još uvijek sačuvanih spisa čitali o potpuno drugačijem stavu i učenju Isusa iz Nazareta prema životinjama i prirodi, o njegovom miroljubivom i s poštovanjem stavu prema svemu stvorenju, koji ne uključuje nikakvo namjerno ubijanje, čak ni životinja, za našu hranu. Ali nas su u vjeronauku, misi, a posljedično i u školama učili potpuno drugačijim stvarima; lažima koje nam već stvaraju probleme. Zemlja, koja je povezana sa svim životom u svim njegovim oblicima, već se opire okrutnom čovječanstvu.
Riječi profesora dr. Hubertusa Minareka također mnogo govore o tome kakvo bi trebalo biti istinsko, izvorno kršćanstvo. On kaže: „Istinsko kršćanstvo može ili mora živjeti bez mesa, jer tako postižemo čovječnost. Životinje su stvorenja koja se osjećaju kao mi, i imaju pravo na život.“ Navedeno nam svima može pomoći da barem propitamo istinitost crkvenog i školskog nauka, također u odnosu na životinje i prirodu.
Možda će mnogi reći da danas imamo “struku” visokoobrazovanih ljudi u obrazovanju, politici, zdravstvu, crkvenim krugovima i drugdje, te da oni znaju što rade. Je li to doista tako? Postavimo si pitanje, gdje i od koga je stručnjak ili cijela takozvana struka dobila osnovno znanje za život i rad? Nije li sva ta “struka”, danas toliko hvaljena, prošla kroz postojeći školski program, možda i vjeronauk, koji uči okrutnom, iskorištavačkom i robovskom odnosu prema životinjama i životu u prirodi? Oni zatim nastavljaju braniti ono što su naučili u životu, pišu pravila, smjernice i zakone, a možda i podučavaju mlađe generacije kao profesori i učitelji. Zbog dugogodišnje indoktrinacije u mladima kroz školovanje, većina te “struke” vjeruje da je važna i da radi pravu stvar. Neki, u svojoj želji za novcem, možda ni ne primjećuju strašnu štetu koju nanose i još uvijek nanose životinjama, prirodi i bližnjima svojim neistinitim i neispravnim postupcima.
Ali istina je i da neki ljudi, u mladosti ili kasnije u životu, još uvijek propituju školski i vjerski kurikulum te postaju tragači za istinom. I neki od njih su uistinu vrijedni istraživači i stručnjaci koji rade u raznim područjima te pomažu i otvaraju oči čovječanstvu. Za mene, vjerodostojnu struku, oni su upravo takvi. Međutim, kao što vidimo, vrlo ih je malo ili premalo, većina ljudi slijedi školski kurikulum koji su naučili.
Svaka osoba koja zagovara ubijanje i mučenje životinja iz bilo kojeg razloga, ili razvija otrovne sprejeve za uništavanje života, ili razvija vojno oružje, i popis se nastavlja…, ne može se nazvati stručnjakom ili profesionalcem, čak i ako ima pet doktorata, jer svoje ideje prima sa suprotne strane, koja je za uništenje, a ne za očuvanje života.
Barem želja za razmišljanjem
Dragi čitatelji, moje pisanje nije namijenjeno da ikoga natjera da išta promijeni, iako iz iskustva znam da bi to bilo dobro. Pravi korak za početak je barem želja da o tome razmislite i, kao što sam rekao, da propitujete ono što ste naučili. Spomenuo sam vlastita iskustva: mnogima će možda biti korisno ako spomenem da nisam jeo meso oko 40 godina i sada, sa 60 godina, mogu obavljati sve poljoprivredne poslove baš kao što sam to radio i s 30 godina. Mogu igrati nogomet, košarku… Nikad nisam bio kod liječnika ni zbog kakve teže bolesti. Zadnji put sam bio prije oko 25 godina, kada sam slomio nogu nakon što sam pao s ljestava na beton. Dakle, moja iskustva su dijametralno suprotna preporukama i uputama takozvane samoproglašene struke da se bez mesa ne može.
Svaki stanovnik Slovenije u prosjeku je godišnje primio deset recepata za propisane lijekove, što ukupno iznosi 385 eura.
Javni podaci pokazuju da u Sloveniji otprilike 20.000 ljudi godišnje oboli od raka s kardiovaskularnim bolestima, a da ne spominjemo probleme s probavnim sustavom, metabolizmom, upalama, gihtom… Bolnice su pune, lijekovi se dobro prodaju. To jasno pokazuju i podaci s web stranice NIJZ-a, na kojima stoji da svaki stanovnik Slovenije u prosjeku godišnje dobije deset recepata za propisane lijekove, što ukupno vrijedi 385 eura. Dakle, to su nevjerojatno veliki iznosi novca poreznih obveznika godišnje samo za lijekove na recept, ali što je s operacijama, iznosima za opremu, potrošni materijal, plaćama liječnika i ostalog osoblja… Kao što vidimo, radi se o milijardama eura. Nije li možda opravdano pitati se jesu li naši školski kurikulumi i poljoprivredne te prehrambene politike namjerno osmišljene kako bismo bili što bolesniji, a time i što veći korisnici lijekova i medicinskih usluga? Svatko bi si trebao sam odgovoriti na ovo pitanje, jer smo svi slobodni razmišljati i dobio smo razlog za razmišljanje.
Još ne znamo prijedloge za promjenu prehrambenih smjernica o kojima se toliko pričalo posljednjih tjedana. Barem ih ja nigdje nisam pročitao. Dakle, ne znamo što je predloženo. Podržavam sva poboljšanja ako su iskrena i napravljena iz srca za dobrobit životinja i prirode te za bolju dobrobit i zdravlje ljudi. Ali znam, kao što sam spomenuo na početku, da se temelje na širim i modernim znanstvenim dokazima. Dakle, ako se predlaže smanjenje mesa i životinjskih proizvoda u našoj svakodnevnoj prehrani, to je definitivno dobro za životinje, prirodu i ljude.
Ali se nadam da nisu zaboravili ili čak namjerno izostavili važnost načina na koji se naša biljna hrana proizvodi i odakle dolazi. Naime, sva hrana – uključujući i biljnu hranu – koja je genetski modificirana štetna je za naše zdravlje. Sva biljna hrana proizvedena kemikalijama i fitofarmaceutskim sredstvima također je štetna za naše zdravlje. Hrana, posebno voće i povrće koje se donosi iz dalekih zemalja ili kontinenata, čak se i dodatno tretira kemikalijama radi svog postojanja i svježeg izgleda. I na kraju, ali ne i najmanje važno, sva ta kemija i fitofarmaceutski pripravci ubijaju život u prirodi i na poljima. Kad smo već kod promjene prehrambenih smjernica, bilo bi nužno i neophodno uzeti u obzir sve što sam spomenuo i poticati prijelaz na ekološku poljoprivredu u Sloveniji, postupno pomagati poljoprivrednim gospodarstvima s prijelazom sa stočarstva na ekološku poljoprivredu, povrtlarstvo i voćarstvo, a ne oslanjati se na uvoz jeftinije biljne hrane.
Istina je da bez dobrog i pravilno orijentiranog slovenskog poljoprivrednika uskoro možemo ostati bez hrane. Mnogi slovenski poljoprivrednici su vrijedni i marljivi ljudi. Problem je što poljoprivredna politika nije pravilno i dobro osmišljena. Da je to istina, mogu potvrditi svi koji rade na ovom području (zaposlenici u ministarstvu, poljoprivredni promotori itd.), naravno, ako jesu i žele biti pošteni.
Najbolji pokazatelj je samodostatnost u Sloveniji. Brojke su prilično indikativne. Vrlo smo slabo samodostatni u povrću, žitaricama, kašama, mahunarkama i voću. Domaće proizvodimo samo 30-40 posto, sve ostalo se uvozi, što je – kao što je već spomenuto – još lošije kvalitete.
Reference:
(1) Unos mesa i rizik od adenokarcinoma želuca i jednjaka u okviru Europskog prospektivnog istraživanja raka i prehrane (EPIC), Gonzales CA i sur., JNCI Journal of the National Cancer Institute 2006 98(5):345-354.
(2) Prospektivna studija o prehrambenim mastima i riziku od raka prostate, Giovannucci E, Rimm EB, Colditz GA, Stampfer MJ, Ascherio A, Chute CC, Willett WC, J Natl Cancer Inst. 6. listopada 1993.;85(19):1538-40.
Preuzeto iz: Večer: (DOBILI SMO) Ljudi, zar stvarno ne vidimo što smo učinili? Zar stvarno ne želimo čuti istinu? Stanko Valpatič, Ostrožno pri Ponikvi, 8. ožujka 2026., link:
https://vecer.com/v-nedeljo/prejeli-smo-ljudje-ali-res-ne-vidimo-kaj-smo-naredili-ali-res-nocemo-slisati-resnice-10407764
