Gdje su cvjetne livade?
Preuzeto sa stranice DRUŠTVO ZA OSVOBODITEV ŽIVALI IN NJIHOVE PRAVICE
Autor: Matjaž Jež, biolog
(Prirodoslovno društvo Pohorje)
Časopis Animal Liberation, svezak 23, broj 50, str. 10-13.
Znanstvene institucije diljem svijeta već desetljećima nam govore da biljne i životinjske vrste brzo izumiru, a današnji dan opisuju kao šesto masovno izumiranje vrsta na planetu. Prvih pet masovnih izumiranja uzrokovano je prirodom, a posljednje je uzrokovano ljudima.
Prirodna masovna izumiranja vrsta tijekom proteklih 540 milijuna godina uzrokovala su prirodne katastrofe nezamislivih planetarnih razmjera. To su prvenstveno bili sudari velikih meteorita, koji su temeljito potresli Zemljinu koru i izazvali lančanu reakciju vulkanskih erupcija i potresa, nakon čega su uslijedili divovski tsunamiji koji su poplavili cijele kontinente. Događaji su bili toliko nasilni da su potpuno promijenili uvjete života na planetu i danas su poznati kao prekretnice između geoloških era. Oko 90 posto cjelokupnog života u to vrijeme izumrlo je tijekom takvih događaja. Samo su najotporniji i najprilagodljiviji oblici uspjeli preživjeti, a iz skromnih ostataka života, brojne nove vrste evoluirale su tijekom sljedećih milijuna godina i ponovno naselile planet. Posljednje masovno izumiranje bilo je prije 66 milijuna godina, kada su dinosauri izumrli, a njihovo izumiranje otvorilo je put brzom razvoju sisavaca, a time i ljudi.


Koji su razlozi današnjeg brzog izumiranja biljnih i životinjskih vrsta? Ako želite brz odgovor, vrlo je jednostavan: prenaseljenost ljudi. U godini “0”, s kojom započinjemo naše brojanje, na svijetu je bilo samo oko 190 milijuna ljudi, a prvu milijardu dosegli smo tek 1800. godine! Od tada se svjetska populacija brzo povećavala, tako da smo 2022. godine već dosegli 8 milijardi, a trebalo nam je samo 11 godina da se povećamo za posljednju milijardu, sa 7 na 8 milijardi! Prema procjenama Ujedinjenih naroda, stopa rasta svjetske populacije se usporava, ali do 2050. godine već će nas biti 10 milijardi. Hoće li priroda, a s njom i ljudi, izdržati do tada ili će prije toga stvarno nešto poći po zlu?
Pogledajmo kako ljudi oduzimaju prostor prirodi. Tri su razloga bitna: urbanizacija, proizvodnja hrane i iskorištavanje prirodnih resursa. Nažalost, urbanizacija se često podcjenjuje, jer se ne radi samo o nekoliko četvornih metara koji su nam potrebni za stanovanje, već o mnogo više. Treba nam rodilište od trenutka rođenja, zatim vrtić, razne škole i sveučilišta, te na kraju prostor za radna mjesta: industrijske, obrtničke, poslovne i komercijalne zone. Ne možemo bez prostora za javne ustanove, kulturu, sport, rekreaciju i turizam. Infrastruktura je također veliki potrošač prostora: ceste, željeznice, parkirališta, zračne luke, luke… i još mnogo toga moglo bi se nabrojati. Prilikom razmatranja ovog pitanja, možemo brzo prijeći s razmišljanja o globalnom na lokalno okruženje. Urbanizaciju prostora određuju općine i država prostornim planovima, koje odobravaju nadležna ministarstva i općinska vijeća. Kada se usvoji novi plan razvoja, često čujemo da je to bio veliki uspjeh jer je stečeno 50 ili 100 hektara novog građevinskog zemljišta. Ali je li činjenica da smo izgubili dodatnih 50 ili 100 hektara plodne zemlje doista uspjeh?

Sljedeće područje je poljoprivredno zemljište za proizvodnju hrane. U primitivnim društvima takva posebna područja nisu bila potrebna, jer je čovječanstvo živjelo lovom i sakupljanjem, a zemljište je bilo zajedničko. Vjerojatno se tek razvojem gradova u Mezopotamiji pojavila potreba za posebnim područjima za proizvodnju hrane i s tim povezano mjerenje i vlasništvo. U to vrijeme rodila se i nova znanost, geodezija, koja je i danas od ključne važnosti za određivanje površina i vlasništva nad zemljištem. Kako je stanovništvo raslo, rasla je i potreba za novim poljoprivrednim zemljištem, ali to je uvijek dolazilo na štetu smanjenja prirodnog staništa. Kao rezultat toga, bilo je sve manje prostora za prirodne ekološke sustave i za opstanak autohtonih biljnih i životinjskih vrsta, koje su postajale sve rjeđe i ugroženije, tako da su na kraju počele izumirati. To je proces koji danas brzo napreduje, s brzim rastom svjetske populacije, i poprima globalne razmjere. Međutim, postoji još jedan proces koji se ne smije zanemariti u vezi s područjima za proizvodnju hrane. Mnoge razvijene zemlje na sjevernoj hemisferi počele su osjećati nedostatak poljoprivrednog zemljišta zbog napredujuće urbanizacije, a kapitalne tvrtke iz tih zemalja kupuju ili iznajmljuju ogromna područja u siromašnim zemljama tropskih i suptropskih regija. Tamo krče netaknute šume i pretvaraju ih u plantaže. Obično su to prehrambene kulture, poput kave, banana, tropskog voća, uljnih palmi i slično, ali uobičajene su i plantaže industrijskih biljaka, poput stabala kaučukovca, celuloze ili drva za industriju namještaja.
Ti usjevi i proizvodi završavaju na policama trgovačkih centara u bogatim zemljama, gdje se i ubire profit od takvih aktivnosti. Kao rezultat toga, te zemlje postaju još bogatije, a siromašni još siromašniji. Istovremeno, “kratki spoj” stvaraju lokalnom stanovništvu, koje ostaje bez zemlje za vlastitu proizvodnju hrane, a naravno i prirodi, koja je već ugrožena, a biljne i životinjske vrste gube posljednju šansu za preživljavanje. Uz takva otkrića često čujemo, što možemo učiniti protiv multinacionalnih kompanija? Istina je, multinacionalne kompanije su dovoljno moćne da stave svoje proizvode na police naših trgovina, ali na nama je hoćemo li odabrati takav proizvod i staviti ga u košaricu. Ako to učinimo, nenamjerno ćemo ubrzati izumiranje ugroženih vrsta u tropskim i suptropskim područjima. Možda nam samo nedostaje malo svijesti i samopouzdanja da donesemo pravu odluku.
Područje proizvodnje hrane u ovom se trenutku preklapa s područjem iskorištavanja prirodnih resursa, budući da su pitka voda i plodno tlo ključni među njima. Danas se sve veći udio svjetske populacije suočava s nedostatkom pitke vode, kao i vode za komunalne i poljoprivredne potrebe. Prekomjerno smo zagadili površinske i podzemne vode, uništili prirodna vodena i priobalna staništa te isušili mnoge vodotoke i močvare. Stoga su danas, na globalnoj i domaćoj razini, upravo vodeni i močvarni organizmi najugroženiji. Istovremeno, opetovano zaboravljamo da su močvare u prirodi neprocjenjiv rezervoar i pročišćivač vode, a istovremeno i izvor preživljavanja za sva živa bića, biljke, životinje i ljude. Ipak, i dalje pokušavamo što brže ukloniti vodu iz naše okoline. Lov, posebno lov radi hrane, također je jedan od važnih uzroka izumiranja vrsta. Primjerice, morski ribolov iscrpio je oko 90 posto svjetskog ribljeg bogatstva u prošlom stoljeću. Dodajte tome ilegalni lov u zaštićenim morskim rezervatima i korištenje zabranjenih metoda i postaje razumljivo zašto se broj izumrlih vrsta brzo povećava. Slična je situacija i na kopnu, gdje je izumiranje vrsta doseglo velike razmjere od početka industrijskog doba.

Kad je riječ o korištenju prirodnih resursa, ne možemo zanemariti fosilna goriva: ugljen, naftu i prirodni plin. Njihova upotreba započela je u osamnaestom stoljeću, a eksplodirala je u dvadesetom masovnom upotrebom motora s unutarnjim izgaranjem. Danas smo dobro svjesni negativnih posljedica klimatskih promjena na svakodnevni život, a one uzrokuju i dodatno izumiranje vrsta. Zagrijavanje planeta pokrenulo je i proces migracije vrsta u našoj zemlji. Južne vrste migriraju na sjever, a nizinske vrste u planine. Stoga su prve žrtve ovog procesa sjeverne vrste, koje se nemaju kamo povući jer se planet nastavlja zagrijavati i mogle bi jednostavno izumrijeti.
Jedna od posljedica izumiranja vrsta je pad usluga ekosustava. Da bismo razumjeli ovaj fenomen, prvo pogledajmo kako priroda funkcionira. Osnova ekoloških sustava su biljke, koje su jedine sposobne stvoriti živu organsku tvar iz nežive tvari, vode i minerala koristeći sunčevu energiju. U procesu fotosinteze biljke oslobađaju kisik i apsorbiraju ugljikov dioksid, dok životinje, uključujući i ljude, čine suprotno, apsorbirajući kisik i izlučujući ugljikov dioksid. Dakle, disanjem smo neraskidivo povezani sa svim ostalim živim bićima. U hranidbenom lancu biljke slijede biljojedi, a zatim grabežljivci i paraziti. Krug zatvaraju razlagači, koji mineraliziraju mrtvu organsku tvar i ponovno je čine dostupnom biljkama. To je osnovna shema djelovanja prirode koja nam uvijek nešto daje, a to nazivamo uslugama ekosustava. Već smo vidjeli da daju kisik, a oduzimaju ugljikov dioksid, ali čine puno više. Stvaraju plodno tlo, osiguravaju drvo za ogrjev i gradnju, šumsko voće i bilje, divljač i ribu za hranu, sklonište od oluja, zdrav okoliš za sport i rekreaciju, štite od erozije, čuvaju bioraznolikost i još mnogo toga.
Jedna od vrlo važnih usluga ekosustava je oprašivanje biljaka. Pod oprašivačima obično shvaćamo samo domaće pčele, koje su važne, ali ne i jedine, jer mogu obaviti samo dobrih 20 posto svih oprašivanja u prirodi. Većinu oprašivanja provode divlji oprašivači, poput divljih pčela, bumbara, leptira, cvjetnih mušica, kornjaša i mnogih drugih. Stoga je njihovo izumiranje pogubno za čovječanstvo, jer bez oprašivača nema usjeva i nema sigurnosti hrane.

U našoj zemlji glavni razlog izumiranja oprašivača je intenziviranje poljoprivrede, posebno travnjaka. Tradicionalni slovenski krajolik karakterizirao je mozaik različitih ekoloških sustava: šume, živice, voćnjaci, polja i livade. To su bile cvjetne livade koje su se u nizinama kosile dva puta godišnje, a u brdima samo jednom godišnje. Stoga su bile vrlo raznolike u pogledu vegetacije i, osim raznih vrsta trava, na njima su rasle i mnoge cvjetnice. Današnje livade se intenzivno gnoje i često kose. Postale su zelena pustinja, a raznolikost biljaka i životinja dramatično se smanjila. Najviše se smanjio broj kukaca koji se hrane medljikom cvjetnica, a to su oprašivači – naši najveći saveznici. Njima je hrana potrebna tijekom cijele vegetacije, a ne samo u svibnju, kada sve cvjeta i ima dovoljno hrane. Stoga i sami možemo doprinijeti očuvanju oprašivača očuvanjem cvjetnih livada.
Autor: Matjaž Jež, biolog
(Prirodoslovno društvo Pohorje)
Časopis Animal Liberation, svezak 23, broj 50, str. 10-13.
